AKO NE MISLIMO NA BUDUĆNOST, NE MOŽEMO JE NI IMATI

Ako živimo život od danas do sutra, neće biti uspjeha u našem životu. Možda ih i bude, ali to će biti kratkotrajni i isprazni uspjesi. Za svoju budućnost trebali bi se početi brinuti već polaskom u osnovnu školu. Mi, srednjoškolci, nalazimo se u godinama kada nam svi govore nešto o budućnosti. Naši roditelji i bližnji nas stalno opominju da učimo, jer će nam biti bolje kasnije. Većina nas razmišlja kratkotrajno, pa uživa i životari, ne misleći na školu pa tako ni na svoju budućnost. Svijet se danas razvija velikom brzinom i u većini poslova potrebno je posjedovanje raznih tehnika, kao npr. znanje stranog jezika ili poznavanje rada na kompjutoru. Ako sada, u ovim godinama, ne naučimo nešto što će nam kasnije trebati u životu, morati ćemo s tridesetak godina to učiti i biti će nam puno teže.


Briga za sadašnjost, za danas, a nemar za budućnost i sutra može biti kao što sam već rekao kratkog daha i u konačnici polučiti samo loše. Mi ne razmišljamo kako će biti za desetak godina kada ćemo imati vlastitu obitelj i kada će trebati prehraniti tu obitelj. Ali za našu nebrigu oko budućnosti su djelomično krivi i naši roditelji. Roditelji su najčešće mišljenja da pošto su se oni mučili i patili stjecanjem onoga što danas imaju, ne moraju to priskrbiti svojoj djeci, nastojeći im život pošto-poto olakšati. To je krivo razmišljanje i tako razmišlja većina roditelja. Kad god nešto poželimo, oni to kupe, jer smo mi njihova djeca, ne pitajući se za cijenu i ne razmišljajući jesmo li mi to zaslužili. Tim svojim postupcima, pružanjem svega na pladnju, zapravo nas ograničavaju, jer se nećemo naućiti znati izboriti za svoj život. Stoga se za svoju budućnost trebamo početi brinuti što ranije, još dok smo mladi, jer ćemo jednoga dana biti zadovoljni i sretni sobom i svojim životom, zbog onoga što smo stekli vlastitim krvavim i poštenim radom.
Stipe Kereta, 3. r.