MOJ PRVI TJEDAN KOD KAPUCINA U SJEMENIŠTU

Moj dolazak u sjemenište bio je 31.09.2008. navečer.
Došao sam u samostan u kojem me je dočekao svećenik koji je imao dužu bradu i pokazao je put u sobu.Tog većenika sam najviše zapamtio po tome što ima bradu,a pošto me je prvi dočekao najprije sam za njega znao.Ponedjeljak u jutro probudila je me jaka zvonjava i nisam znao gdje ću ići. Otišao sam na molitvu pa sam onda sa svećenicima otišao na doručak.Za tim doručkom sviju sam upoznao.Poslje doručka pošao sam u školu.Kada sam došao iz škole razgledao sam samostan.Razgledao sam sve dijelove u samostanu i zanimao me život u samostanu. Uvijek sam se pitao kako je svećenicima u samostanu i kako oni žive.
Ostale dane kroz tjedan upoznavao sam ljude.Pošto nikad nisam bio u Varaždinu sve mi se činilo neobično,no s vremenom sam se privikao prostoru i ljudima. Kroz prvi tjedana spoznao sam više nego kroz svojih petnaest godina.Pošto sam dječak sa sela život u većem gradu činio mi se težak, no s vremenom sam se uklopio u takav život. Svršetak mog prvog tjedna se brzo približio. Kroz ovaj prvi tjedan spoznao sam i iskusio duhovnost čovjka i ljudi samostanu i oko njega.Moj prvi tjedan kod Kapucina u sjemeništu bio je jedan od najboljih dana u mom životu.

Radovan Baketarić.

MOJ PRVI TJEDAN U SJEMENIŠTU

Nakon dugog puta u sjemenište sam došao 31.kolovoza u kasnim večernjim satima, to je bila nedjelja. Tu prvu večer sam upoznao i magistra Mirka Kemiveša koji mi je pokazao sobu.Nakon što sam vidio svoju sobu raspremio sam se i zaspao, Ujutro je me probudio zvuk zvona koji je me podsjetio da je vrijeme za ustajanje.
Kada je svanuo ponedjeljak išao sam na molitvu i doručak za doručkom sam upoznao ostale, fratre i sjemeništarce. Poslije svega toga sam otišao u školu i po prvi put vidio Varaždin u svom svjetlu.
Vratvši se iz škole stariji sjemeništarci su mi pokazali konvikt dnevnu sobu i učionicu i sve ostalo gdje bih trebao provesti nekoliko godina kao kandidat za svećeničku službu. Prvih nekoliko dana mi je bilo jako neobično bez moje obitelji i starih prijatelja ali sam s vremenom upoznao nove prijatelje i počeo se privikavati .
Svaki novi dan u tom prvom tjednu bila mi je nova spoznaja.
Pošto je završio prvi tjedan u sjemeništu, došla je subota i nedjelja, a ja sam imao iskustvo o životu u sjemeništu.

Kristian Perković

SJEMENIŠTARCI NA VARAŽDINSKOJ TELEVIZIJI

Dana 8. 04. 2008. naše je malo sjemenište posjetila ekipa Varaždinske televizije.
Htjeli su s nama napraviti jedan mali prilog - isječak o životu u sjemeništu za emisiju vezanu uz skoru nedjelju "Dobrog pastira" - danu molitve za duhovna zvanja. Razgovarali smo o svom duhovnom pozivu, životu i radu i slobodnim aktivnostima i ostalim stvarima vezanim uz život u sjemeništu. Snimali su nas kako molimo, kako učimo, radimo na kompjuteru... Razgovarali su s našim magistrom Miljenkom. Sve su to obavili u roku 2 sata. U subotu, 12. travnja u 18,15 sati je emitiranje na VTV (Varaždinskoj televiziji) i u nedjelju 13. travnja 2008. u 16.40 sati. Gledajte nas ;)

Josip Lučić, 3. r.

"PRIJATELJE UPOZNAMO TEK KAD IH IZGUBIMO"

Naslov je talijanska narodna poslovica

Vrlo je važno svakome, a osobito mladom čovjeku, da ima prijatelja. Kažu: „Tko nađe prijatelja, našao je blago.“ To je istina i nije lako živjeti bez prijatelja. Prijatelj je tu da ti pomogne kad si u nevolji, da te utješi, da podijeli radost i tugu s tobom. I upravo se tu može vidjeti tko ti je prijatelj, a tko te želi iskoristiti.Poznanika ima mnogo, pa ako „prijatelja“ imaš više nego prstiju, nešto nije u redu. Nije to zbog toga što ne bi bilo dobro imati mnogo prijatelja, nego jednostavno zato što se pravi prijatelj prepoznaje tek u teškoćama. Dok je sve u redu čovjek ima puno prijatelja, a dok se nađe u nevolji može ih na prste prebrojiti. Pravi prijatelj je uza te kada ti je teško. Prijatelje ne treba zanemarivati ako se možda ponekad i ne slaže s tvojim mišljenjem. Treba ga saslušati.

„Krivi“ prijatelj nas često podrži i oko loših stvari. Recimo, ako želiš učiniti nešto loše, što nije u skladu s onim u čemu te roditelji, nastavnici pa čak i društvo ne podržava, loš prijatelj će te podržati. Njega ne zanima što će s tobom biti sutra, ali ako ti je pravi prijatelj upozoriti će te i pokušati savjetovati.

U današnjem vremenu teško je naći prijatelja od povjerenja i iskrenosti. Zato prijatelja trebamo dobro upoznati, ali kad ga upoznamo i uvjerimo se da je to čovjek od povjerenja i iskrenosti trebamo ga čuvati. Jer ako ga izgubimo, tek ćemo tada znati što nam je značio, i što smo izgubili.

Ivan Šarčević 2. r.

Postoje li i danas romantički junaci?

Moje mišljene je da postoje. Romantički likovi, nazivaju se neki likovi koje poznajemo iz književnosti, to su ljudi poput Evgenija Onjegina i Pečorina. Ljudi koji su siti života i nemaju više volje za njim, a još su u mladosti, to jest imaju možda tek tridesetak godina. U svome hedonizmu uništavaju živote svojih bližnjih, ne mareći ni za što. U životu su sve imali i sve im je pruženo na pladnju. Većina njih potječe iz bogatih obitelji pa nisu imali nikakvih briga i kad god je nešto trebalo netko je to drugi učinio umjesto njih.

Mislim da su „romantički junaci“ današnjice snobovi i probisvijeti. Oni od malih nogu samo uživaju u životu ne radeći ništa pa nisu naučili ništa cijeniti. Nemaju nikavih briga jer u većini slučajeva njihov „tatica“ riješi sve probleme. Kada se treba upisati u školu, tata ih upiše. Tata ih upiše i na fakultet i nabavi diplomu. Onda im nađe posao gdje naravno ništa ne rade, jer su oni sin ili kći od „tog i tog čovjeka“. Jedan moj prijatelj zna za takve ljude reći: „ Lako njima kad nemaju ni pameti, ni briga.“ Ali oni ne shvaćaju koliko je njihov život ustvari isprazan. I onda dolazi trenutak u životu kad ne znaju gdje bi i što bi sa sobom. Sami sebi smetaju. Tada možda pronalaze izlaz u drogi, alkoholu, ovisnostima. No prevarili su se, jer u tome nije izlaz, nego propast, većina njih završava ili suicidom, jer nisu znali što bi od sebe, ili predoziranjem.Neki od njih i dalje žive, ali su nesretni. Stalno se svađaju s roditeljima jer bi njihov „tatica“ htio da i oni budu uspješni kao on. A roditelji ne shvaćaju da su krivim metodama učili djecu radu i cijenjenju nečega u životu.

Da, tako izgledaju romantični junaci današnjice. To je moje mišljenje, jer danas ima puno takvih i još uvijek „uspijevaju“ u životu. S vremenom će i tome doći kraj. Danas se još toga može naći u malim sredinama, ali u modernom svijetu, kako većina kaže na „zapadu“ ne gleda se tko ti je otac i koliko novaca imaš, nego nešto drugo što takvi ljudi nikad neće imati, to jest, njihovi roditelji ih neće naučiti, a to su pozitivne vrijednosti.

Stipe Kereta 3. r.

AKO NE MISLIMO NA BUDUĆNOST, NE MOŽEMO JE NI IMATI

Ako živimo život od danas do sutra, neće biti uspjeha u našem životu. Možda ih i bude, ali to će biti kratkotrajni i isprazni uspjesi. Za svoju budućnost trebali bi se početi brinuti već polaskom u osnovnu školu. Mi, srednjoškolci, nalazimo se u godinama kada nam svi govore nešto o budućnosti. Naši roditelji i bližnji nas stalno opominju da učimo, jer će nam biti bolje kasnije. Većina nas razmišlja kratkotrajno, pa uživa i životari, ne misleći na školu pa tako ni na svoju budućnost. Svijet se danas razvija velikom brzinom i u većini poslova potrebno je posjedovanje raznih tehnika, kao npr. znanje stranog jezika ili poznavanje rada na kompjutoru. Ako sada, u ovim godinama, ne naučimo nešto što će nam kasnije trebati u životu, morati ćemo s tridesetak godina to učiti i biti će nam puno teže.


Briga za sadašnjost, za danas, a nemar za budućnost i sutra može biti kao što sam već rekao kratkog daha i u konačnici polučiti samo loše. Mi ne razmišljamo kako će biti za desetak godina kada ćemo imati vlastitu obitelj i kada će trebati prehraniti tu obitelj. Ali za našu nebrigu oko budućnosti su djelomično krivi i naši roditelji. Roditelji su najčešće mišljenja da pošto su se oni mučili i patili stjecanjem onoga što danas imaju, ne moraju to priskrbiti svojoj djeci, nastojeći im život pošto-poto olakšati. To je krivo razmišljanje i tako razmišlja većina roditelja. Kad god nešto poželimo, oni to kupe, jer smo mi njihova djeca, ne pitajući se za cijenu i ne razmišljajući jesmo li mi to zaslužili. Tim svojim postupcima, pružanjem svega na pladnju, zapravo nas ograničavaju, jer se nećemo naućiti znati izboriti za svoj život. Stoga se za svoju budućnost trebamo početi brinuti što ranije, još dok smo mladi, jer ćemo jednoga dana biti zadovoljni i sretni sobom i svojim životom, zbog onoga što smo stekli vlastitim krvavim i poštenim radom.
Stipe Kereta, 3. r.